Vreme bez heroja

Mi smo izgubljena generacija. Vreme bez heroja. Postali smo generacija bez heroja.

Ko će se sjećati barem jednog modernog ruskog filma, čije bi likove želio vidjeti njegova djeca? Naše vrijeme ne podrazumijeva heroje. Kandidati za ovu titulu izazivaju zavist ili sažaljenje.

Volim da gledam stare sovjetske filmove. Naivan, sa obaveznim dobrim momkom u glavnoj ulozi, koji ili pošteno služi, ili ore devičansko tlo, ili pokazuje čuda domišljatosti u borbi protiv huligana (često i naivnih i smiješnih). Tako je kul misliti da ove trake sadrže kolektivnu sliku naših roditelja, a u ovom trenutku jedka gorčina je pomiješana s osjećajem ponosa. Jer znam: niko neće snimati takve filmove o našoj generaciji.

Nema na koga pucati. Svaki pokušaj da se napravi lagan i kredibilan film o poštenom, bistrom i inteligentnom savremeniku osuđen je da ne bude komedija. Drama - da. Štaviše, ozbiljan, čvrst, beskompromisan. Uz rijetke izuzetke, pokušaji da se napravi lagani film ličit će na šmrklje u šećeru - djeluje slatko, ali odvratno do povraćanja.

Postali smo generacija bez heroja. Nemojte se laskati poređenjem sa likovima Remarka i Hemingwaya. Mi nemamo ništa sa njihovom izgubljenom generacijom. Nije nam suđeno da utopimo sećanja na front u Kalvadosu, skoro da ne znamo kako da sklapamo prijateljstva uprkos. Nemamo čime opravdati svoj stil života.

Prijateljstvo momka i devojke

Likovi glamurozne kronike odavno su postali uzori. Navikli smo da nezainteresovano prijateljstvo može postojati samo između ljudi sa istim primanjima. Ne možemo se probuditi bez kofeina, odmoriti bez alkohola i zaspati bez tableta za spavanje. Naš odnos prema onima koji su postigli uspeh određuju dve fraze: „dođi u velikom broju“ i „ostani u velikom broju“.

Ali imamo riječ Okolnosti. Kako volimo da uz njegovu pomoć opravdavamo vlastitu slabost i nedostatak volje! Mi čak volimo Heroje samo one koji to zbog okolnosti postanu. "Nije moj izbor - situacija me naterala", "Nisam takav - život je takav". Generacija neotpora zlu. Mainstream. Odbijanje izbora.

Mi radosno pojednostavljujemo život oko sebe vjerom ili nevjerom. Poput Strugackih - ako zaista vjerujemo, onda do zaprepaštenja i najposvećenijeg šteneta cvili. Ako ne, onda sa sladostrašću pljujemo žuč na sve ideale - lažne i istinite. Nema polutonova, odnosno ne primjećujemo ih.

Koje ćemo filmove pokazati našoj djeci? Ko se može sjetiti barem jednog našeg filmskog lika, kojeg bi želio dati za primjer svom potomstvu? Ono što je neosporno ispravno u našem životu?

Još nema heroja i zato što smo se navikli da pamtimo i pamtimo. Informacijski prostor sve više podsjeća na brzu hranu – bezličnu, neprincipijelnu i pokretnu. Milicionar je ubijen tokom egzekucije? Nećemo se sećati ujutru. Doktorka je uživo govorila o "Potemkin selu" za dolazak visokog zvaničnika? Koga briga kad očajni hrabri čovjek dobije otkaz. A čak i ako pišemo - hoćete li zaista čitati o tome?

10 savjeta za buntovnu mladost u tijelu ili duši

Svakim danom u medijima je sve više isključenih stvarnosti. Radno herojstvo je odavno u medijskom getu. Najviše što može da tvrdi su poslednje minute TV vesti - tačno između priče o rođenju dvoglavog teleta i vremenske prognoze. Mediji odavno ne šire horizontalne veze u društvu - prenose truljenje glave na ostatak lešine. Na vlasti, heroji se ne poštuju, čak ni Šojgu više nije unapređen. Jer naše herojstvo je uvijek rezultat nečije labavosti ili izdaje.

Moralni imperativ postsovjetskih država isključuje ideju kreativnog heroja. U istom tom Sovjetskom Savezu neko bi mogao postati primjer za slijediti i unutar sistema i izvan njega. Naši roditelji su se divili stahanovcima i disidentima, Sergeju Bondarčuku i Aleksandru Solženjicinu. Takvu kombinaciju nemamo i ne može biti. Gradimo svijetlu budućnost samo i isključivo u individualnim stanovima.

Mi smo granična generacija. Odrastali smo na tim starim idealima, u kojima je bilo mjesta za podvig, gdje je bilo mjesta za kategoriju "uprkos". Zato negdje iznutra nagađamo o vlastitoj sporednosti, pa se tako nasilno opiremo glasu savjesti. Za nas postoje hiljade razloga, milioni objašnjenja i čitav univerzum izgovora. Postoji samo jedna stvar - hrabrost da se ide protiv plime.

Opomenuta stvarna priča o prijateljima koji se 30 godina igraju u nadoknadi

I nema potrebe da se pravdate da je nedostatak heroja posledica vremena. Vremena su uvek ljudi. A ako nema Heroja, onda ili nismo u stanju da postanemo - ili ne želimo da ih primetimo. Znamo im zavidjeti ili sažaljevati, ali nismo naučili željeti da budemo kao oni. Heroji su prestali biti primjer - umjesto toga postali su prijekor. I niko ne želi da se oseća krivim. Autor: Pavel Kazarin