Najpoznatiji borbeni pokliči
Na bojnom polju, u svim vremenima, ratovi su uzvikivali bojne pokliče. Ovi su pozivi podigli moral, uplašili protivnike i pomogli da se razlikuju među svojima u vrućoj borbi.
Popularno od postojećih borbenih pokliča.
Najpoznatiji borbeni pokliči
Borbeni poklič "Bar-rr-ra"
Neki od najpoznatijih i najstrašnijih ratnika svih vremena i naroda - rimski legionari - uzvikivali su "Bar-rr-ra", imitirajući riku slona.
Osim toga, ili Rimljani (u vrijeme kasnog carstva), ili Vizantinci, poklič „Nobiscum Deus!„To jest, Bog je s nama u prijevodu s latinskog.
Inače, postoji verzija da legionari svoj vapaj nisu koristili stalno, već samo kao ohrabrenje regrutima ili kada su shvatili da je neprijatelj toliko slab da ga se može, prije svega, moralno suzbiti.
Upotreba bojnih pokliča od strane Rimljana spominjana je kada su opisali bitku sa Samnitima, ali u bici kod Mutine legije su se borile u tišini.
Međuzaključak se može donijeti na sljedeći način: Rimljani su izgledali strašni slonovi, a bili su i potpuno svjesni činjenice da ako je neprijatelj nadmoćniji u snazi, onda nikakav bojni poklič ovdje neće pomoći.
Inače, pod riječju baritus, isti Rimljani su mislili samo na krik slonova, kao i na ratne pjesme germanskih plemena. Općenito, u brojnim tekstovima riječ "barite" ili "baritus" je analogna frazi "borbeni poklič".
Gospodine. Šta ti daje da budeš džentlmen?
A, pošto je riječ o ratnim pokličima starih naroda, nije suvišno spomenuti da su Grci, odnosno Grci, uzvikivali "Alale!(Po njihovom mišljenju, ovako je plakala strašno strašna ptica sova); „Akharay!"Zar je bio vapaj Jevreja (u prevodu sa hebrejskog znači "Sledi me"!"), i" Mara!"Ili" Maray!“- bio je to poziv na ubistvo među Sarmatima.
Borbeni poklič „Ne pasaran!"
Godine 1916, tokom Prvog svetskog rata, francuski general Robert Nivel je uzvikivao frazu: „On ne passe pas!"Upućeno je njemačkim trupama tokom sukoba kod Verduna i prevedeno kao" Oni neće proći!»Ovaj izraz je aktivno koristio umjetnik Maurice Louis Henri Newmont na propagandnim plakatima. Otprilike godinu dana kasnije, postao je bojni poklič svih francuskih vojnika, a potom i rumunskih.
Godine 1936. „Neće proći!"Zvučilo u Madridu iz usta komunistke Dolores Ibaruri (Dolores Ibarruri). Upravo je u španskom prijevodu "No pasaran" ovaj poklič postao poznat širom svijeta. Nastavio je da inspiriše vojnike u Drugom svjetskom ratu i građanskim ratovima u Centralnoj Americi.
Borbeni poklič „Džeronimo!"
Pojava povika „Džeronimo!»Dugujemo Gojatlaju iz plemena Apača. Postao je legendarni jer je 25 godina vodio otpor protiv američke invazije na njihove zemlje u 19. vijeku. Kada je u borbi jedan Indijanac pojurio prema neprijatelju, vojnici su užasnuto povikali svog svetog Jeronima. Tako je Goyatlai postao Geronimo.
O čemu muškarci ne pričaju?
Godine 1939. režiser Paul Sloane posvetio je svoj vestern "Džeronimo" slavnom Indijancu. Nakon gledanja ovog filma, redov 501. vazdušno-desantnog puka Eberhard je, praveći probne skokove sa padobranom, iskočio iz aviona vičući: „Džeronimo!»To su učinili i njegovi saradnici. Danas je nadimak galantnog Indijanca službeni poklič američkih padobranaca.
Borbeni poklič „Allahu ekber!"
Ako neko čuje "Allahu Akbar", onda mašta odmah pravi nepristrasne slike radikalnih džihadista. Ali ova fraza sama po sebi ne nosi nikakvu negativnu konotaciju. "Akbar" je superlativ riječi "važan". Dakle, "Allah Akbar" se može doslovno prevesti kao "Allah je veliki".
Borbeni poklič "Banzai!"
U davna vremena, kada je Kinom vladala dinastija Tang, stanovnici su naširoko koristili izraz "Wu huang wansui", što se može prevesti kao "Neka car živi 10 hiljada godina". Vremenom je od izraza ostao samo drugi dio "wansui". Japanci su prihvatili ovu želju, ali u transkripciji Zemlje izlazećeg sunca riječ je zvučala kao "banzei". Ali nastavili su ga koristiti samo u odnosu na vladara, želeći dugo zdravlje.
U 19. veku reč se ponovo promenila. Sada je zvučalo kao "banzai" i koristilo se ne samo u odnosu na cara. S početkom Drugog svjetskog rata, "banzai" je postao bojni poklič japanskih vojnika, posebno kamikaza.
Ruski muškarci: kako ih vide stranke
Borbeni poklič „Alaš!"
Zanimljivo je da su borbeni pokliči ranije bili neka vrsta markera roda. Kao primjer, možemo se prisjetiti kazahstanskih "uranija". Svaki rod je imao svoj "uranijum", većina njih se danas ne može obnoviti, jer su se borbeni pokliči izvan bojnog polja smatrali tabu vokabularom i čuvani su u tajnosti.
Od najstarijih kazahstanskih "uranija" poznat je širom zemlje - "Alash!„Za borbeni poklič Kazaha znamo iz rukopisa „Baburname“, koji je napisao Tamerlanov praunuk Babur.
Konkretno, stoji: „Kan i oni koji su stajali pored njega također su okrenuli lica prema zastavu i poprskali ga kumišom. A onda su bakarne cijevi zaurlale, bubnjevi udarali, a vojnici postrojeni u red počeli su glasno ponavljati bojni poklič. Od svega toga digla se uokolo nezamisliva buka koja je ubrzo utihnula. Sve se to ponovilo tri puta, nakon čega su vođe skočile na konje i tri puta obišle logor...".
Ovaj fragment "Baburname" važan je po tome što pokazuje da je bojni poklič korišten ne samo u borbi, već i prije nje. Bila je to svojevrsna formula za raspoloženje za uspješnu bitku. Tadašnji uran Kazahstana "Ur-r" se orilo kao naše trostruko "Ura".
Borbeni poklič "Ura!"
Postoje mnoge verzije etimologije bojnog pokliča "Ura". Filolozi su skloni dvije verzije porijekla ove riječi. Koristi se u engleskoj i njemačkoj kulturi. Postoje suglasnici Hura, Hurah, Ura. Lingvisti smatraju da je krik nastao od visokonjemačke riječi "hurren", tj. e "kreći se brzo".
21 plus usamljenost i samački život
Prema drugoj verziji, krik je posuđen od Mongol-Tatara. Sa turskog "ur" se može prevesti kao "otkucaj!"
Neki istoričari vezuju naše "ura" do južnoslovenskog "urrra", što doslovno znači "hajde da dobijemo prednost". Ova verzija je slabija od prve. Posuđenice iz južnoslavenskih jezika uglavnom su se ticale knjižnog rječnika.
